Stranica: 1/1.

Šta je sekularizam?

Postano: sub vel 28, 2015 11:35 am
Postao/la pojmanemam
Dani feljtoniziraju knjigu profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Dine Abazovića "Bosanskohercegovački muslimani između sekularizacije i desekularizacije" koja predstavlja jednu od najozbiljnijih studija o odnosu religije i savremenog društva na našem govornom području. Kako se da vidjeti iz samog naslova, Abazović ono što se u javnom prostoru smatra povratkom religiji, posmatra kao desekularizaciju i znanstveno veoma temeljito obrađuje ovaj izazov savremenog bh. društva.

slika

Povijest Jugoslavije je obilježila jedna vrlo paradoksalna činjenica koja se tiče uloge religijskih zajednica u toj socijalističkoj i sekularnoj zemlji. S jedne strane, religijske zajednice su bile isključene iz sistema državnog odlučivanja. S druge strane, a to ponajviše pokazuje periodika koju su u to doba izdavale religijske zajednice, rasprava o njihovoj ulozi, iako ispotiha, bila je veoma živa. Nakon raspada Jugoslavije religijske zajednice, poistovjećujući svoje nacionalno i institucionalno s božanskim, postaju temeljne potke političke moći. Njihovi oponenti upozoravaju da je BiH sekularistička zemlja. No, čini se da niti jedni niti drugi ne razumiju šta to sekularizam zbilja jeste i stoga taj hipertrofirani pojam prilagođavaju svojim dnevnopolitičkim potrebama. U isto vrijeme u javnom je prostoru teško naći knjigu koja bi ovaj pojam razložila i znanstveno promislila. A upravo to pruža Abazovićeva knjiga.

Sekularizam, šta je sad pa to?

Abazović već na samom početku knjige navodi dio teksta iz uglednog časopisa The Hedgehog Review koji izdaje Univerzitet Virdžinija u SAD-u: "Prvo, radi se o tome da globalizacija poništava kulturne razlike, erodira lokalne običaje i vjerovanja i širi sekularni, kapitalistički način života koji je suprotan religijama svake vrste. U isto vrijeme, radi se i o tome da je religija u funkciji izvora najjačeg otpora globalizaciji i pribježišta onima koji su opozicija toj sveprisutnoj, a ipak tako suptilnoj moći. Za oba ova stajališta zajedničko je to što je odnos religije i globalizacije vide kao antagonizirajući - odnos borbe i konflikta.”

U ovom smislu, Abazović propituje i odnos sekularizacijske teorije prema svojoj dalekoj rođakinji teologiji. Na ovom mjestu Abazović odlično razlaže rasprave oko sekularnog i sekularizacije, odnosno ideologije sekularizma i procesa sekularizacije za koji kaže da se u moderno vrijeme veže za to da, što smo moderniji to ćemo biti manje religiozni. Možda baš zato se u knjizi navodi izjavu Petera Bergera iz jednog intervjua koja se može smatrati ključnom u dešifriranju problema sa sekularizmom: "Ono što nisam razumio kada sam počeo - oh, Bože, sada će tome skoro četrdeset godina - jeste da ono što se promijenilo nije nužno šta se vjeruje, već kako se vjeruje.”

Abazović ne zaobilazi ni etimologiju sekularnog. Tako u fusnotama navodi: "Šta je to saeculum? Na jednom nivou, to je eshatološki koncept koji opisuje međuvrijeme koje prethodi kraju vremena: za kršćane, to je interregnum između Kristova prvog i drugog dolaska; za sve ljude, odnosi se na život na ovom svijetu. Ova temporalna ideja saeculuma također baštini prostorno razumijevanje, možda najbolje opisano kao socio-kulturno-politička stvarnost, zajednički javni prostor gdje i vjernici i nevjernici obitavaju. Saeculum nam daje modernu ideju sekularnog gdje i vjernici i nevjernici obitavaju. Saeculum nam daje modernu ideju sekularnog iako ovdje ‘sekularno’ ne znači ono što se pod tim danas uglavnom podrazumijeva: anti-religijsko ili ne-religijsko, iščišćeno od religijskih tragova. Radije, ideja ranog kršćanstva niti se isključivo opravdava na religijskim osnovama niti sekularno znači ‘ne-religijsko’: obavezano u odnosu na sveto, u ovom mandatu pripada crkvi (ili, u pluralnim društvima, sinagogi, džamiji ili religijskoj zajednici)... Sekularno je... besprimjerna stvarnost koja nije ni sveta ni nesveta, koja nije ni sakralna niti profana, da se poslužimo kategorijama drevnog svijeta. I dok je profano definirano kao suprotnost sakralnom ili religijskom, sekularno se razumijeva bez referiranja na religiju, čineći ga tako inkluzivnim za nevjernike. Ipak, sekularno ostaje otvoreno za vjernike također, s obzirom na to da ta stvarnost nije profana, što bi bilo inkompatibilno sa religijskim vjerovanjima. Saeculum, ukratko piše Markus, jest zajedničko preklapanje između grupa insajdera i autsajdera, sfera u kojoj mogu imati zajedničke interese.”

I, kako to u znanosti obično biva, temeljno pitanje sekularizma je ustvari temeljno pitanje o tome kako definirati religiju. U tom smislu u knjizi se navodi misao Malcolma Hamiltona, koji je smatrao da je ključno pitanje sekularizacijske debate, odnosno rasprave pitanje definiranja religije.

Zanimljivo je da su se debate oko sekularizacije vodile čak i oko toga da li izbaciti taj termin ili ne. Prema Abazoviću, polazna premisa u zapadnom svijetu je bila sagledavanje međuovisnosti moderniteta i religije. Smatralo se da sa više moderniteta dolazi i više sekularizacije i da je to kauzalan odnos koji determinira razvoj i perspektivu modernih društava. Doduše, neki autori, koji su bili u manjini su tvrdili da je to ishitreno i da stvari funkcioniraju i obratno, odnosno da je opadanje religije uzrok modernosti.

Autor navodi definiciju prema Wilsonu pa kaže: "U osnovi, pod sekularizacijom se podrazumijevalo smanjenje društvenog značaja religije, naročito u politici, obrazovanju, javnosti, dakle, to su bili oni procesi u modernom društvu usljed kojih vjerske institucijem djelovanje i svijest gube svoj društveni značaj.”

Diferencijacija, a ne denuncijacija

Iako se često sekularizam shvata kao potpuno denunciranje religije i njeno izopćenje iz sfere društvenoga, Abazović se vrlo vješto i promišljeno u svojoj knjizi pozabavio i ovim stereotipom. I to koristeći se sociološkim aparatom diferencijacije. A suština se svodi na to da sekularizam znači da "religijske institucije su izgubile moć i društvenu kontrolu nad ostalim sferama života (poput ekonomije, obrazovanja, zdravstva)”.

Drugu značajnu ulogu, prema Abazoviću, ima racionalizacija, "ali ona nije nužno vezana sa nestankom religije, već upravo sa slabljenjem uticaja religije u društvu. Konačno, svjetovnost je razumijevana kao ‘prevaga’ jednog dijela iz dihotomije sveto - profano, odnosno sakralno - svjetovno, tj. trijumf prelaska sa ‘svetog’ na ’svjetovno’ društvo, dakle radilo se o procesima posvjetovljenja.”

No, sekularizacija podrazumijeva i svojevrsnu revitalizaciju religioznosti: "Oponenti rane ‘sekularizacijske teze’ odredili su se u okvirima teorije religije i racionalnog izbora, koja u fokus stavlja također revitalizaciju religijskih grupa, tj. religijsku pluralizaciju, ali drugačije shvaćenu (odnosno upravo suprotno shvaćanju od, recimo, Bergera i Luckmanna). Roger Finke (1990) sumira logiku modela: deregulacija vodi pluralizmu, pluralizam konkurenciji, konkurencija specijalizaciji proizvoda i agresivnoj reputaciji, specijalizacija i regruatcija vode višim zahtjevima, a viši zahtjev većoj participaciji. ‘Sekularizacija nije samo puka pojava na suvremenoj kulturnoj sceni već permanentan proces u svakoj religijskoj tradiciji. Rezultat, ipak, nije iskorjenjivanje religije, već slabljenje nekih zasebnih religijskih organizacija. Suprotstavljajući procesi revitalizacije i inovacije održavaju, općenito, religiju u životu.’ (Stark, Banbridge, 1987:117)”.

Abazovićev je zaključak da je u teoriji akcent na međusobnoj kompetitivnosti tradicionalnih i novih oblika religioznosti u modernom društvu, odnosno, po predstavnicima teorije (koji su, prema autoru u nekim radovima određeni i kao postsekularisti) radi se o porastu i približavanju, a ne umanjenju i udaljavanju spram sfere religijskog u savremenom društvu. "Najčešće kritike upućene proponentima ‘sekularizacijske teze’ zasnivale su se na argumentima da im nedostaje empirijskih pokazatelja koji bi podržali teoriju sekularizacije. 'Većina sociologa smatra da postoje određene karakteristike modernog društva koje ga čine nepodobnim za religiju. Tri se čine posebno istaknutim: fragmentacija društva i društvenog života, nestanak zajednice rast ogromne birokratije (nacionalne i međunarodne), i povećana racionalnost’ (Bruce, 1996:39)”.

Autor ovdje navodi i tvrdnju Olivera Tschannena da sekularizacija ne počiva na ideji da religija nestaje kao dio ličnog iskustva, tj. religija može ostati i veoma važnom u ljudskom životu, ali u isto vrijeme ona može gubiti svoju poziciju u društvu. "Po njemu ‘sekularizacijska teza’ počiva na ideji da je strukturalna pozicija religije u društvu radikalno i zastalno izmijenjena.”

Vrlo bitna diferencijacija na kojoj Abazović insistira otvarajući svoje čitanje sekularizma, odnosno sve više i više gibajući matrice koje se smatraju ustaljenima je i uvođenje teza Talala Asada: "Takvi uvidi pokzali su se izuzetno bitnim, pa su potvrđeni i u recentnoj antropološkoj perspektivi, tako da, naprimjer, Talal Asad s pravom ukazuje kako ‘sekularno nije u kontinuumu sa religijskim (što će reći da nije posljednja faza nečeg izvorno sakralnog), niti je jednostavan prekid s religijskim (dakle, nije u opreci sa sakralnim, kao neka esencija koja isključuje sakralno). Sekularno je koncept koji povezuje određena ponašanja, znanja i osjećanja u modernom životu.’ (Asad, 2003:25) U tom smislu treba razlikovati ideologiju sekularizma i proces sekularizacije, odnosno ‘sekularno’ kao epistemološku kategoriju, i ‘sekularizaciju’ kao političku doktrinu. Sve navedeno može postati kompleksnije ako se ima u vidu da je sekularna nacija - država je sve manje i manje uspješna u opiranju globalizaciji - preciznije, sve je manje solidne osnove za (iz)gradnju kolektivnog identiteta, te su na sceni prisutniji procesi ‘sakralizacije’ (Woodhod, Hellas, 2003)”.

Autor zahtijeva izučavanje sekularizma po takozvanoj multidimenzionalnoj analizi, tj. analizi na nivou društva, na nivou religijskih organizacija i institucija i nivou pojedinaca, ali da analiza bude deskriptivna, a ne normativna.

"Tako se sekularizacija na nivou društva odnosi na funkcionalne procese diferenciranja, npr. podsistemi se razvijaju tako da vrše različite funkcije i strukturalno su različiti. Religija postaje tek jedan podsistem među ostalima i gubi svoj ‘natkrivajući značaj’. Kada su u pitanju religijske organizacije i institucije, po Dobbeleareu, sekularizacija na nivou organizacija odnosi se na ponašanje religijskih organizacija i njihovu usklađenost sa ‘ovim’ svijetom, shodno ‘religijskim promjenama’ koje su nastupile.’”

Abazović zaključuje da proces sekularizacije ne znači implikaciju da će religije nestati već se radi o analizi uloge religije u društvu.

"Središnja teza sekularizacije, pokazao je Riis (1993), više se ne odnosi direktno na individualnu pripadnost religiji nego na uticaj religije kao javnog interesa, odnosno propituje da li je religija više izvor interpretacije ili usmjeravanja individualne egzistencije ili legitimiranje društvene strukture i potvrđivanja moralnog poretka.”

Implikacije u savremenom svijetu

U ovom dijelu autor potcrtava razlike između termina laicitet i sekularizacija.

"Tako laicitet treba razumijevati kao republikanski princip nametanja obaveze pojedincima da istupanjem na javnom trgu ostave po strani religijske ili druge društvene olakšice, dakle, radi se o separaciji religije i države po principu odvojenosti javnog i privatnog, te zaštitničkim izdvajanjem javnog sektora (naročito obrazovanja, pravde, sigurnosnog sistema i zdravstva).”

Daniele Harvieu-Leger je, razmatrajući sekularizaciju kao specifikum Evrope, ukazala kako se dugo pogrešno mislilo da uz opadanje religijske prakse paralelno opada zastupljenost religijskog vjerovanja. Otuda autor insistira na njenoj ideji deregulacije institucionalnih religija.

"Zapravo, radi se o tome da su konvencionalne religijske tradicije počele služiti kao posebni repozitoriji značenja na raspolaganju pojedincima da ih koriste subjektivno i na različite načine. Ipak, u većini država moderne Evrope, religijski identitet jeste naglo postao stvar ličnog izbora, najslikovitije prikazan sintagmom ‘vjerovanje bez pripadanja’ (Davie, 2002, 2005), što i ne iznenađuje s obzirom na to da je upravo ovakva Evropa iskovana u ognju svjetskih ratova.

U Sjedinjenim Američkim Državama, ispostavilo se, situacija je znatno drugačija, odnosno procent vjerničke populacije u ukupnom stanovništvu je među najvišim na svijetu. Stoga se SAD i uzima kao kontrapunkt Evropi (koja je ‘religiozna na drugačiji način’ (Davie 2005) iako se ne smatraju ništa manje modernim naprotiv.”

Još je jedno mjesto koje Abazović izuzetno analizira: paradoksi sekularizacije.

"Sretan paradoks sekularizacije, po Željku Mardešiću (2007), jeste u tome što ona slabi političnost religije, ali u isto vrijeme otvara slobodan prostor za jačanje religioznosti religije, bilo izvan ili u samim religijskim institucijama.”

Jedno od važnih pitanja za koje se može reći da prostiče iz ovog paradoksa jeste i garantiranje vjerničkih sloboda u sekularnom društvu.

Jurgen Habermas, navodi Abazović, upozorava da sekularni karakter države jeste važan, ali ne i dovoljan uvjet koji bi garantirao jednake religijske slobode svima: "Stoga se ne treba, po njemu, dovoljno pouzdati u puku benevolentnost sekulariziranih vlasti koje tu i tamo toleriraju manjine i diskriminiraju ih. ‘Neutralnost državne vlasti, kada je reč i o pogledima na svet, koja garantuje jednake etičke slobode svakom građaninu, nespojiva je s političkim uopštavanjem sekularističkog viđenja sveta. Sekularizovani građani, dok nastupaju u svojoj ulozi građana države, ne smeju principijelno osporavati religijskim slikama sveta potencijal istinitosti, niti smeju sporiti religioznim sugrađanima pravo da jezikom religije daju doprinose javnoj diskusiji. Liberalna politička kultura može, štaviše, da očekuje od sekularizovanih građana da uzmu učešća u naporima da se relevantni prilozi prevedu s jezika religije na javno pristupačan jezik.’ (Habermas 2006:32)”.

Nakon raspada socijalističkog bloka prisutna je revitalizacija religije u Rusiji i jugoistočnoj Evropi. Sve to, kao i proliferacija novih religijskih pokreta u Evropi i SAD, po autoru predstavlja rodno mjesto onoga što se u literaturi naziva procesom sakralizacije. A ta sakralizacija ima i tri glavne podteze: porast (broja pripadnika religija), dediferencijaciju (ili deprivatizaciju religije) i intenzifikaciju (pristajanje uz poziciju ubijeđenih vjernika). Sve ovo dovodi do zaključka da će religija, i u svojim fundamentalnim ali i u formama prilagođenim sekularnom svijetu, nastaviti da igra vodeću ulogu u društvu. Zato Abazović i zaključuje ovo poglavlje u tom duhu.

Re: Šta je sekularizam?

Postano: ned ožu 01, 2015 5:25 pm
Postao/la steta
zanimljivo :geek: