Avatar
chicou
Postovi: 344
Pridružen/a: ned ruj 14, 2014 9:57 am
Lokacija: Frankfurt, Njemacka

Aristotel

slika

Aristotel (384-322. g.p.n.e.) se rodio u Stagiri, gradiću nadomak Soluna, ali je slavu stekao u Atini. Za razliku od Platona, njegova glavna dela nisu dijalozi, već rasprave u kojima je navodio mišljenja prethodnih filozofa, kritikovao ih, postavljao filozofska pitanja i odgovorao na njih, nudeći svoja rešenja. Dok je Platon bio živ, Aristotel je bio član Akademije, a kasnije je (335. god. p.n.e.) osnovao vlastitu filozofsku školu - Likej. Sledbenici Aristotela su se nazivali i peripatetičari jer se škola nalazila u natkrivenom šetalistu. Bio je učitelj Aleksandra Makedonskog.

Aristotelova dela kasnije su dobila nazive po temama kojima se bavi u njima. To su praktično sve teme kojima se filozofija bavi. Naslovi tih knjiga su: Fizika, Metafizika, Organon (Logika), Nikomahova etika, O duši, Politika i dr.

Kada je Platon okrenuo filozofiju od vidljivog ka idealnom svetu, profitirala je logika, odnosno razmatranje odnosa i uspostavljanje reda među idejama, reda koji ustanovljavamo bez obzira na čula, kako kaže Platon. Aristotel je primetio da ovoj novoj disciplini treba posebno obratiti pažnju, tako da je on prvi podrobno obradio zakone logike.

Aristotel je primetio da je teško definisati neke pojmove. To je objasnio time da se radi o najopštijim pojmovima kojima je teško naći opštiji pojam potreban za definiciju. Jer, definicija treba da se sastoji od rodnog (opštijeg) pojma i vrsne razlike, koja utvrđuje po čemu se određena stvar razlikuje od drugih u svom rodu, po čemu je ona posebna vrsta. Ove najopštije pojmove nazvao je kategorije. Aristotel navodi deset kategorija: supstanciju, kvantitet, kvalitet, vreme, mesto, položaj, posedovanje, odnos, i delanje i trpljenje. Supstancija je svaka prirodna stvar koja ima materijalni supstrat i pojmljivu suštinu, jedino Bog je supstancija bez materijalnog supstrata.

Aristotel se prvi bavio oblicima zaključivanja. Najpoznatiji je oblik silogizma. Silogizam je zaključivanje iz dve premise koje ima tu osobinu da zaključak mora biti istinit ako su istinite premise. Primer jednostavnog silogizma je: Svi Grci su plavi. Sokrat je Grk = Sokrat je plav.

U knjigama o fizici, etici i metafizici, Aristotel se primenjuje svoja logička znanja, trudeći se da sve što je tema rasprave dobije pravilnu definiciju. Iako na Rafaelovoj slici Atinska škola Platon pokazuje na gore, a Aristotel na dole, ove njihove gestove treba pre shvatiti kao raspravu o tome kako nastaviti Platonov program, nego kao potpuno suprostavljanje i okrenutost Aristotela vidljivom svetu. Aristotel zapravo sledi Platona u osnovnoj ideji da je razlog stvari u svrhama radi kojih one postoje - jedino što se Aristotel više interesuje za to kako se te svrhe ostvaruju ili se mogu ostvariti. On se osim svrha interesuje i za sredstva koja koriste ili mogu koristiti priroda ili ljudi, a da bi saznali ova sredstva zaista se moramo okrenuti i iskustvu, odnosno, vidljivom svetu.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Aristotel - Kritika teorije Ideja i teorija uzroka

slika
Na ovoj fresci Platon pokazuje na gore (paralelni svet Ideja), a Aristotel prema zemlji (iskustveni, vidljivi svet)

Povodom Platonove teorije Ideja Aristotel se jednom ovako izrazio: "Drag mi je Platon, ali mi je istina draža".

Aristotel se nije slagao sa Platonom da postoji nevidljivi svet Ideja paralelan sa vidljivim svetom, ali je smatrao da svaka stvar poseduje pojmljivu suštinu, koja joj je zajednička sa drugim stvarima njene vrste.

Ove pojmljive suštine postoje samo u vidljivim stvarima, a ne odvojeno od njih, kako je govorio Platon.

I Aristotel je smatrao da "slično saznaje slično". Mi možemo da saznamo te pojmljive suštine zato jer imamo misli i pojmove. Kao što je naš život i postojanje određen tim pojmovima, tako i suštine u drugim bićima predstavljaju unutrašnji delatni princip, koji ih oblikuje i određuje njihov razvoj.

Ali naši pojmovi ne bi mogli da utiču na naš život (nas same), ako neki od njih ne bi govorili šta treba da radimo ili šta su naši ciljevi i svrhe. Tu funkciju u bićima bez razuma vrši ta suština, njome je odlučeno radi koje svrhe postoji neka stvar. Odnosno, šta će se sa njom desiti i radi čega je ona neophodna. Svako biće koje koje poseduje tu suštinu je jedna supstancija.

Svaka supstancija je određena pomoću četiri uzroka ili "krivca" za njenu prirodu:

1.) njene materije (materiji odgovara pitanje: od čega je nešto?; materija je određena i kao izvor mogućnosti da nešto nastane)

2.) njenog delatnog "oblika" (pojmljiva sustina, o kojoj smo malopre govorili)

3.) pokretačkog uzroka i

4.) svrhe radi koje postoji.

Ponekad ista stvar, npr. duša kod živih bića, u sebi sažima poslednja tri uzroka - ona je i "oblik" bića i njegov pokretački uzrok i sadrži njegovu svrhu.

Ponekad, ta svrha je istovremeno svestan cilj života (npr. da se stekne mudrost), a ponekad ono što će se desiti nije predmet volje - odrašćemo, na primer, nezavisno od naše volje.

U nekom poretku uzroka, svrha je odlučujuci uzrok po Aristotelu.

Taj uzrok je "ontološki primaran". To znači da svrha određuje kakva će neka stvar biti, a poredak svrha je nešto što je ugrađeno u same stvari (prirodu).

Kao i Platon, Aristotel je smatrao da se svrhe koje postoje u prirodi nalaze u poretku, u kome viša i sveobuhvatnija svrha određuje šta će biti svrha pojedinačnih stvari. Tu sveobuhvatnu svrhu, Aristotel podrazumeva kada govori o Bogu.

Aristotel je smatrao da je Bog nepokretni pokretač, koji određuje i oživljuje svet. "Nepokretni" - zato jer ne pripada fizičkom svetu, već više idealnom svetu. U njemu nema neostvarenih mogućnosti, i on je večan čist čin (delatnost) i to delatnost mišljenja koja se smatra najprimerenijom Bogu (Bog = "mišljenje mišljenja"). Analogno tome, duša je "nepokretni pokretač" tela kod živih bića.

Svojom prirodom Bog određuje sveobuhvatnu svrhu svih stvari - da teže da postanu slične njemu, a to znači manje izložene propadanju i sa više svojih ostvarenih mogućnosti. Tako je svrha čoveka da razvije svoju moć mišljenja, a svrha tela i rada da mu pribavi sredstva za to, svrha biljaka je da nastave svoju vrstu i pomognu u održavanju drugih vrsta, itd. Čak i nebeska tela i nežive stvari imaju svrhu (ovde to znači naprosto zakon kome se podvrgavaju) - da kruže po pravilnim putanjama ili da teže da zauzmu mesto koje im pripada u poretku sveta.

Aristotelova vizija "prirode" bila je merodavna za mnogo vekova posle njega. Moderna nauka je, zajedno sa modernom filozofijom, kroz 16. i 17. vek morala da se izbori upravo sa nekritičkim poštovanjem Aristotela.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Aristotelova etika

slika

Aristotel je stvorio originalno etičko učenje koje je povezano sa njegovom metafizikom. Za njega svrha čovekovog života je da usavrši delatnost karakterističnu samo za njega (i Boga) - delatnost mišljenja. Čovek može da teži i bogatstvu i slavi i moći, ali u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po sebi je sreća koju čovek može naći samo u nekoj delatnosti koju je usavršio.

Ako usavršava mišljenje, na taj način čovek postaje sličan Bogu.

Po Aristotelu, čovek je sposoban da ima dve vrste vrlina: dianoetičke koje se tiču usavršavanja znanja, kao što je npr. mudrost, i uže etičke kao što je hrabrost, umerenost ili blagost. Od onoga što čovek može da zna neke stvari ne mogu biti drugačije (večne su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali čovek se bavi i stvarima koje su stalno drugačije, kao što su npr. životne okolnosti i problemi koji se javljaju u njima. Za rešavanje tih problema potrebna je praktična mudrost koju Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva, koji se stiču vaspitanjem, i sposobnosti da se iznađu sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše stiče iskustvom.

Uže etičke vrline su najčešće sredina između dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.

Po Aristotelu čovek je, osim što je razumsko, i političko biće (zoon politikon). On mora da živi u zajednici i svoje vrline dostiže tek tada. Čovek treba da teži vlastitoj sreći, ali je još veći zadatak da pokuša da i zajednicu učini srećnom. Svrha države je ta sreća njenih građana. Aristotel nije, kao Platon, predlagao neku idealnu državu različitu od svih postojećih. Smatrao je da u zavisnosti od uslova u nekoj državi ona može da bude dobro uređena kao monarhija, aristokratija ili republika. Ali ovi oblici imaju i svoje negativne verzije tiraniju, oligarhiju i demokratiju. Smatrao je da svi treba da biraju vlast, ali da mogu da se kandiduju samo građani koji su samostalni, zahvaljujući svom bogatstvu.

Avatar
Outlook
Postovi: 342
Pridružen/a: sub pro 27, 2014 9:52 am
Lokacija: U Njemackoj

Re: Aristotel

zanimljivo!

Avatar
doe30
Postovi: 464
Pridružen/a: uto pro 23, 2014 4:31 pm

Re: Aristotel

Aristotel je gigant bio :D

Natrag na “Filozofija”